Nakon duljeg vremena, napokon mi se poklopilo nekoliko dobrih i relaksirajućih stvari: nedjelja popodne bez obaveza, boravak kod kuće i atletika na televiziji. Dijamantna liga, sa Sandrom Perković. Dobro, dojam je uspješno kvario mladac koji se baš trudio komentirati, iako mu to nije išlo najbolje, a očito mu ni atletika, u kojoj su mu žene uporno trčale 110 metara s preponama, nije baš jača strana. Nema veze, nitko mi neće ovaj dan pokvarit, makar gledao i kako Sandra iz hica u hitac ne uspjeva. Pobijedila je sa samo jednim ispravnim hicem, onim u prvoj seriji. Ostale nisu bile ni blizu, unatoč očito neuštimanoj Sandri. No, to je Sandra, takva je bila i na OI, pa je uzela doma zlato, sa samo 2 ispravna hica u cijelom natjecanju. Do EP će se posložiti.

Nekako se većina vijesti oko atletike sad vrti baš oko natjecanja. Pa ljeto je, a kad će, ako ne ljeti? Sve ostalo, dok klubovi panično riješavaju financijske apekte svih tih natjecanja, zapravo je betonirano. Puno toga morat će se, očito, razriješiti u jesen, kad natjecanja malo zamru, a prije ulaska u dvoranu. U Mladosti smo ove godine zaista napravili dobar iskorak. Natjecali smo se na svim većim hrvatskim natjecanjima, u svim kategorijama. Još prije tri godine za tako nešto nije bilo šanse. Znači, idemo naprijed. Najkvalitetniji rad je onaj s djecom i najmlađim kategorijama. Nije ni čudo, jedini smo klub u Zagrebu koji ima gotovo 500 članova, od toga većinom baš kadete i mlađe juniore. No, očito možemo imati natjecatelje i u ostalim kategorijama. Možda ne s velikim rezultatima, ali možemo. Perjanica u seniorskim nastupima dakako da je Sandra, gdje nastupi tu pobjedi. Žao nam je malo da za klub ne skuplja bodove, koji klubu život i opstanak znače, ali neka ona uveseljava Hrvatsku i zadivljuje svijet svojim bacanjima, makar i sa samo jednim ispravnim hicem u Londonu, jer i taj jedan bio je dovoljan za pobjedu.

Upravo o tom problemu s bodovima i dodjeljivanjem domaćinstava nekim natjecanjima, a možda i valoriziranjem broja mlađih atletičara, trebat će uskoro u atletskom svijetu malo porazgovarati. Sadašnji predsjednik, Ivan Veštić, koji skupštinsko okupljanje HAS-a iznimno nekorektno koristi kao svoj promidžbeni skup, sigurno to neće mijenjati, kao ni one stvari koje njemu i kliki oko njega koriste. Vi, koji ste u atletici, jasno vam je da natjecanja koja organizatoru nose najviše bodova i koja je relativno lako organizirati, gle vraga, dobijaju maksimalno 2 ili 3 kluba, uvijek ista. Mi se u Mladosti ubijemo da 2 dana na našem stadionu ugostimo sve hrvatske višebojce, pojačane za one iz Dežele, to traje doslovce cijelu subotu i cijelu nedjelju, a ne donosi niti previše organizacijskih bodova niti od HAS-a imamo ikakvu financijsku pomoć. Samo tapšanje po ramenima i sreću sudionika kad se ispod tribine počnu peći ćevapi i meso, a malobrojni sponzori (hvala im!) donesu nešto sokova i poneku bačvu pive. I svi jedva čekaju da dođu dogodine, normalno, pa kod Mladosti će uvijek biti tako. Makar duboko zagrabili u vlastitu blagajnu, koja nam je ionako više prazna nego puna, već i zato što su nas oni koji su prije 8 godina prebjegli u Mladost 2 (Agram) ostavili s ogromnim dugovima i neriješenim problemima, koje su sami stvorili. Lakše im je bilo zbrisati, nego se baviti s problemima. Nego ih mi sad kusamo i vadimo se iz g….

U takvoj atmosferi čekamo, dakle, izbore u HAS-u. Klubovi koji su poslali predstavnike u Zagreb, na zadnju skupštinu, mahom nemaju pojma za koga bi glasali, pa će ruku dizati po dva principa: ne se zamjeriti ili neka ostane ovako kako jest, da ne bi bilo gore. Drugim riječima, Veštić rulz. Oni rijetki koji su bili u dvorani KIF-a, ali ne razmišljaju baš tako i oni koji nisu bili baš zato jer razmišljaju drugačije, pitaju se može li itko u takvom ozračju uopće parirati čovjeku koji redom gubi sve pozicije koje je imao? Jer, kaže mi jedan od njih: “Najbolje je da odmah damo svoje glasove sadašnjima, pa da idemo dalje po svojem. Očito je da će se Veštić sam srušiti.”

Ne slažem se s time. U svjetlu dopisa koja u zadnje vrijeme šalje HAS i komunicira s klubovima isključivo putem e-maila, pa čak i otvorenim, zasad laganim, ali uskoro moguće i diskvalificirajućim prijetnjama, dignuti ruke od svega znači ubiti atletiku u korijenu, u klubovima, lokalno, a to će biti nepovratna šteta. Postaviti se s logikom neka bude bilo kako, opet ćemo na kraju godine sa zanimanjem pratiti kako HAS odjednom ima milijun kuna na računu, koje nije potrošio na aktivnosti klubova ili vlastite porebe, ali se svejedno bune da im HOO daje premalo sredstava?! Ili ćemo i dalje s nevjericom gledati kako nam reprezentacija putuje na natjecanja, poput Balkanijade neki dan, a bez da u svakoj disciplini imamo predstavnika?

HAS i hrvatska atletika nisu ničija privatna prčija, kao što niti skrb o djeci u Mladosti ne može biti organizirana samo sa strane kluba, još k tome e-mailovima. Ne postoji bolji trenutak da svi koji to trebaju (a interno, između sebe, znamo da takvih ima jako puno) kažu da ih takva politika, bez politike, zapravo smeta. Baš zato, na skorim izborima, kad god ih HAS zakazao, nije nelogično da i HAAK Mladost ima svojega kandidata. Da svi kažu što žele i što ih smeta. Zašto ne?