Nemojte, ni slučajno, naslov ovoga bloga poistovjetiti s nekakvim političkim aluzijama (pa ni iluzijama). Boro i Ramiz bili su, stariji će se sjetiti, pojam zajedništva i zajedničke borbe protiv mrskog neprijatelja u bivšoj državi. Njihova nacionalna pripadnost sad je potpuno nevažna, ali poruka njihovih imena mi se jednostavno ukazala kao potka za pisanje.

Postoji, naime, igrom slučajnosti, jedan Boro i u zagrebačkoj atletici. Boro Stipić. Agilan, marljiv, stalno u pokretu, naizgled nikad ne spava. Siguran sam da mu se već dogodilo da je sam sebe sreo na stepenicama Saveza sportova grada Zagreba kako odlazi i kako istodobno dolazi na neki sastanak ili po dodatne informacije u ZAS. On je zapravo prototip načina koji je posvuda legalan i danas normalan u odlučivanju o stvarima vezanima za konkretno atletiku. Lobist. Opinion maker. Toga još uvijek nema u radu ZAS-a, da netko posloži taj rad kvalitetno i tečno. I zato Boro djeluje samostalno, prema vlastitom nahođenju, motivima i idejama, pa biste svaki tjedan ili mjesec mogli samo mijenjati naslov u Boro i Franjo, pa onda Boro i Marko itd… Dakako, ponekad se s Borom (Stipićem, ne onim iz drugog svjetskog rata) slažem, ponekad ne, ali način po kojem on funkcionira je prototip načina kako funkcionira demokracija - dogovorom. Cilj je, dakako, izvući što više novaca ili barem ustupaka svojemu klubu (i ponekad sebi) kroz naizgled zajedničko djelovanje većine. Svi smo mi takvi i ne treba od toga bježati. Na primjer, prošloga se tjedna sastala Stručna komisija ZAS-a, a jedini zadatak na tom prvom druženju bio im je (njima šestorici) izabrati predsjednika komisije. Tijekom sastanka su se u priču upleli ljudi sa strane, pa je izbor hitno i panično stopiran. Sad je komisija ni na nebu ni na zemlji. Nema je, a IO ju je potvrdio!? Pa se čeka novi sastanak IO da bi se…ne znam što. Jer je 6 članova već potvrđeno, a Statut ZAS-a jasno kazuje da članovi između sebe sami biraju predsjednika. Kako je za neke klubove očito izabran krivi predsjednik, Siniša Cik, a ne od Agrama predloženi Mario Baković, krenulo se u neizvjesno pripetavanje i očito dodatno lobiranje.

Ako hoćete najiskrenije, nama u Mladosti doista je svejedno tko će biti predsjednik, sve dok ta komisija radi svoj naglašeno stručni posao. I koliko god cijenili našeg Mladostaša Marija Bakovića, svjesni smo da je on godinama izvan stadiona i da ga nema na natjecanjima i treninzima, da vjerojatno dvije trećine najboljih zagrebačkih atletičara niti ne prepoznaje. S druge strane, njegov stručni status, rad na Kineziološkom fakultetu i funkcija daju mu idealne predispozicije da u sastavu ovakve, stručne komisije svakako bude. Pa ako se već spomenuti Boro, nekad predsjednik HAAK Mladosti, ispod juga stadiona u Maksimiru sastane s Dugim Katalinićem, izbornikom reprezentacije, također bivšim Mladostašem, a sadašnjim mozgom operacija Agrama i s Mladenom Kršekom, bregastom osovinom AK Dinamo, onda nam je drago da su se dva od tri najjača kluba u gradu našla i razgovarala, vjerojatno i oko imena novog predsjednika komisije. Dobro, vjerojatno i oko nekih drugih stvari, ali o tome nekom drugom prilikom.

Nije nam drago, a to ćemo uskoro morati očito i javno početi komunicirati, da mi kao klub u kojem je članica najbolja hrvatska sportašica Sandra Perković, od toga nemamo baš nikakvu korist. Niti materijalnu, niti nas u SSGZ-u zarezuju za šuhu šljivu. Ispada da nam je Sandra pokora jer nam u HAS-u, SSGZ-u, pa ni posljedično ZAS-u ne priznaju trud (ali i novce) koji kao klub ulažemo u ogromnu administraciju oko Sandre, pa čak niti bodove koje Sandra osvoji u Dijamantnoj ligi, najjačem svjetskom natjecanju. Istodobno se drugim klubovima boduju (čitaj – plaćaju) nastupi na lokalnim mitinzima ili domaćim prvenstvima, čiju organizaciju i dodjelu domaćinstava pod kontrolom ima dio gore navedene trojke sa sastanka u maksimirskom pabu. Sretniji bismo bili da u silnim bivšim Mladostašima barem malo proključa onaj dio krvi koji ima oznaku HAAK Mladost, ali ti su dani vjerojatno prošli isto kad se i ugasila priča o originalnom Bori i Ramizu, dakle poodavno. Danas su druga vremena. Mi ih u Mladosti moramo biti svjesni, ali usprkos tome ćemo se ponašati akademski, a kroz treniranje naše djece davati im potporu da uče i saznaju nove stvari. Na primjer, nismo ih nedavno na pripreme u Makarsku vozili kao cjepanice, nego smo im usput pokazivali ljepote Lijepe naše, koje možda nikad više neće imati prilike vidjeti. S klubom su tu priliku imali i imat će.

Ipak, na kraju, u ime atletike, imam neki osjećaj da ćete uskoro morati čitati o dvojcu Boro i Jura?