Dvostruka olimpijska pobjednica, iz Londona 2012. (hitac 69.11) i iz Rio de Janeira 2016. (69.21), četvrta na OI u Tokiju 2021. (hitac 65.01), svjetska prvakinja iz 2013. (Moskva) i 2017. (London), doprvakinja 2015. (Peking), treća na SP u Dohi 2019., 5 puta za redom europska prvakinja, što nikome prije nje nije nikad uspjelo, dvaput najbolja na Mediteranu (Mersin 2003. i Tarragona 2018.) i dakako – hrvatska rekorderka. Najbolja! Sandra je počela svoj atletski put s velikim trenerom Ivanom Ivančićem, u petom razredu osnovne škole. Istina, malo im je dulje trebalo da se „nađu“, jer je Sandra uporno izbjegavala Ivanču, želeći biti košarkašica, no već nakon godine dana zajedničkoga rada, 2006., diskom je prebacila 50 metara, najavila ogromni potencijal i sjajnu budućnost. Na SP za mlađe juniore u Ostravi već 2007.osvaja srebro (51,25 m), nešto kasnije iste godine, na juniorskom je prvenstvu Europe također druga (55,42 m). Godinu potom, 2008., na juniorskom SP u Bydgosczu je brončana (54,24 m). Prva zlatna medalja s velikoga natjecanja dolazi 2009., na EP juniora u Novom Sadu (62,44 m). U Novom je Sadu još paralelno bacala i kuglu, osvojila 5. mjesto (15,42 m). Dakako, to je bio tek početak. U Barceloni 2010., na EP seniora ulazi u finale kao najmlađa sudionica, nakon iscrpljujućih kvalifikacija u kojima je bila sedma i postaje prvi put europska prvakinja (64,67 m).

Probajte si zamisliti kako je Zagreb izgledao 1903.godine, s otprilike 60 tisuća stanovnika! Cestama još tramvaje vuku konji (tek je 1908. proradio električni tramvaj), a gradonačelnik Adolf pl. Mošinsky podupire gradnju širih ulica, te posebice uvođenje vodovoda i kanalizacije. Svejedno, studentarija je aktivna, no većinom se sastaju po kavanama. Iskustva iz studiranja izvan granica tadašnje Kraljevine i želja za odupiranjem uzgalopiraloj mađarizaciji i germanizaciji tjeraju ih da gradu koji se ubrzano razvija dodaju ono što se u Beču, Budimpešti i posebno u Engleskoj već razvilo – potrebu za bavljenje sportom! U „Mirnoj kolibi“, gostionici na uglu današnjih Kovačićeve i Preradovićeve ulice, tako su se našli momci koji su imali viziju. Krešimir Miskić taman se vratio iz Njemačke, gdje je zavolio nogomet, pa je zajedno s Hinkom Wuerthom, mačevaocem ali i vrsnim organizatorom uvjerio još desetak istomišljenika da Zagrebu treba sportski klub u kojem bi se studenti bavili nogometom, lakom atletikom, sanjkanjem, klizanjem i...čime god mogu. I nastao je „Akademički Sport-Club“!

U jednom od najljepših dijelova Zagreba, uz Savu, smjestio se atletski stadion Mladosti. Na tom je mjestu već više od 80 godina, a Mladost postaje stanovnik tog stadiona neposredno nakon 2. svjetskog rata, ujedinjenjem Studentskog fiskulturnog kluba „Akademičar“ s HAŠK-om. To se dogodilo 9. prosinca 1946., kad nastaje Omladinsko studentsko fiskulturno društvo „Mladost“, nakon čega se cijela atletska aktivnost kluba seli na Savu, jer klub gubi pravo na HAŠK-ovo igraište u Maksimiru. Veliki broj klubova, sportova i članova, a mali broj pravih sportskih terena, tjera članove da sami grade i uređuju površine u sportskome parku.