BERLIN 2018.

Europsko prvenstvo je iza nas, nastalo je kratko zatišje od natjecanja, ali to nas ne spriječava da se podsjetimo Berlina. Prvi put je klub organizirao navijačku skupinu, koja je bodrila Sandru, a potom je Sandra provela cijelo jutro s tom predivnom djecom, nadajmo se budućim kvalitetnim atletičarkama i atetičarima, ali prvenstveno kvalitetnim ljudima. Hajd'mo mi probati popisati, činjenično, što se dogodilo hrvatskoj atletici u Berlinu. Prvo, dogodilo se 22 sudionika, najviše ikada. Svi su ispunili norme, dakle nominalno je sve u redu. Druga je stvar je li baš sve trebalo voditi, jer su neke norme napravljene lani bez potvrde ove godine, neke više kao bljesak bez kontinuiteta, neke su svakako zaslužene, a neke su nastale kao posljedica dobrog rada. Dakle, tako je kako je. Krenimo od predstavnika našega kluba.

Sandra Perković. Pa zar treba uopće išta pisati? Tu se doista sve zna, sve je napisano.

Mateo Ružić? Da je normalnog razmišljanja, po rezultatima na 400 metara ove sezone ne bi trebao biti na EP, unatoč normi, jer je bilo bjelodano da ne može proći ni prvi krug na 400 metara. Naime i sam Mateo je u uvodu EP spominjao probleme i dileme, rastao se s trenerom, nakon 46.51 koncem svibnja više se nije poklopila utrka brža od 47.41, do Berlina i 47.32.

Ipak, išao je. Naime, kad se uzme u obzir da je štafeta 4 x 400 dosta dobra s Mateom, trebalo je probati istrčati dobar rezultat. Normu su imali, neki su na PH tjedan prije Berlina stvarno dobro trčali u svojim „osnovnim“ disciplinama, dobro su se uigravali. A činjenice nakon berlinske utrke su jasne – Ružić je u polufinalu prvu (i inače najsporiju) dionicu trčao 48.00 uz najbržu startnu reakciju 0.165, ali je tek kao sedmi predao palicu; Čukman trči također sedmo vrijeme svoje izmjene, 46.50; Cepuš 46.56, što je peto vrijeme u izmjeni; Kovačić 46.68 (opet sedmi). Ukupno su imali sedmo polufinalno vrijeme 3:07.80, odnosno peti rezultat u Hrvatskoj svih vremena. Taj je rezultat malo slabiji nego kad je u štafeti prije 3 godine trčao Vincek umjesto Cepuša, ali je tada Ružić trčao zadnju izmjenu, a Čukman prvu (konačnih 3:07.62).

Sven Cepuš je u Berlinu istrčao drugo najbrže vrijeme svoje sezone na 800 metara (1:47.56) i očito je bitno poboljšanje u štafeti umjesto Šalamona, koji je u štafeti bio u Erzurumu i Staroj Zagori.

Hrvoje Čukman je nakon odličnih 50.58 na PH u Zagrebu (jedini rezultat ispod 51 sekunde u karijeri), u Berlinu na 400 prepone istrčao 24. rezultat kvalifikacija, 52.93… Mateo Parlov nije nastupio, bio je rezerva.

Definitivnim provjerama svega što Andrea Ivančević ima istrčano ove sezone (raspon od 12.93 do 13.26), uključujući i izravni plasman u polufinale EP po rezultatu 12.93, izborila je sudjelovanje na EP, a rezultat je takav kakav jest – lošiji od očekivanog, ali nikako baš loš (13.13 u polufinalu). Bilo je to ultrabrzo prvenstvo u svim trkačkim dionicama, pa tako i na 100 metara s preponama, a jedino da je Andrea trčala novi hrvatski rekord ili barem najbolji rezultat sezone (opet tih 12.93), ušla bi u krug finalistica. Nije.

Čak i njezina najbliža pratnja, Ivana Lončarek, baš zbog cijele atmosfere u kojoj trebamo paziti na one koji dolaze – izborila je boravak u Berlinu. Nije istrčala neki super rezultat u Berlinu u kvalifikacijama (13.23), niti je imala neku ekstra sezonu (iako je u svibnju imala 13.11), ali je dobro da je bila na EP zbog budućnosti i rezultatskoga kontinuiteta. Ipak, već su 2 godine prošle od njezinog osobnog rekorda, 13.09….

I Sandrina moguća nasljednica, Marija Tolj, također treba razmišljati o konstantnijim rezultatima, jer, zanimljivo, imala je 57.90 u prvom bacanju sezone, pa onda 57.86 na PH neposredno prije Berlina, a u međuvremenu bez ispravnog hica u Zenici, ali i sa nestvarnih 45.07 u Tampereu, na SP do 20 godina. Ti rezultati pokazuju ogromne oscilacije, no boravak sa Sandrom u Berlinu, a ako je pametna i kopiranje nekih Sandrinih navika i načina pripreme može biti samo dobro, jedino to mora usvojiti što brže.

Stipe Žunić je čovjek jakog motiva, no ovo je EP bilo s najduljim hicima u povijesti kontinentalne smotre u finalu (rezultati prve šestorice: 21.72, 21.66, 21.41, 21.16, 21.04, 21.00!!!), što je za Stipu bilo previše. U finale je ušao, u finalu je bio sedmi, ali ne i loš prema nizu postignutih daljina ove sezone. Naime, u berlinskom finalu mu je zabilježen najdalji hitac sezone, 20.73, a ostali su se kroz sezonu kretali od 19.17 do 20.61 (u kvalifikacijama Berlina)! Onih lanjskih 21.48 još nas ispunjava nadom.

Finale je dohvatila i Ana Šimić. Njezin osobni rekord 199 cm, ostvaren baš na EP u Zuerichu, ali prije 4 godine, valjda je bio u podsvijesti onih koji su očekivali da i u Berlinu može do odličja. No, nakon sezone u kojoj je skakala 183, 191, 180, 182, 180, 182, 186, 188 i 185 cm, kvalifikacijskih 190 i finalnih 187 cm na EP Anina je sadašnjost, čak vrlo dobra u usporedbi sa sezonom.

Ivan Horvat nije prošao u finale. Motka je doista dovoljno hirovita da to ne bismo prihvatili kao „peh“, posebno nakon Ivanovih nedavnih rezultata i hrvatskog rekorda 5.71 na PH u Zagrebu. Ipak, baš zato što je postignut tek tjedan dana prije EP, pitanje je je li forma dobro tempirana? Naime, u Berlinu je Ivan u kvalifikacijama preskočio tek 4.80, a već iduća visina 5.51 je vodila u finale (dobro, samo neke)! Dakako, slično o tempiranju forme bi se moglo pitati i za Ivančević i Lončarek, koje su najbolje bile u svibnju, pa i za Čukmana, možda za još neke, no o tome neka misli struka. Uključimo tu i Filipa Pravdicu u skoku u dalj, ako smo povjerovali da mu je 7.91 iz zagrebačkog PH uoči Berlina (osobni rekord) najava boljih rezultata od berlinskih 7.52 u kvalifikacijama, ali očito tek dogodine mora to i dokazati.

Ozbiljne reprezentacije predviđaju, anticipiraju, računaju, ulažu u budućnost, nekim potencijalnim putnicima baš zbog ozbiljnosti natjecanja jednostavno zatvore vrata i kažu recimo – nisi spreman, u padu si forme, ili nešto slično. HAS ove godine nije imao takvu odluku, vodili su u Berlin svakoga tko je postavio normu i puno gostiju. Svakako treba skinuti kapu onima koji su na EP ostvarili svoje najbolje rezultate sezone ili, neki, čak i osobne rekorde. To je maratonski dvojac Bojana Bjeljac s istrčanim osobnim rekordom 2:37:31 (i 20. mjestom ukupno), te Nikolina Šustić Stanković, s PB 2:42:44 (ukupno 34.). Ženski maraton je zabilježio ukupno 11 osobnih rekorda, dakle uvjeti su bili dobri! Svakako je u tom krugu uspješnih i Ivana Renić, koja je hodala 50 km u vremenu osobnog rekorda, 11 minuta bržeg od dotadašnjeg, pa je novi hrvatski rekord sada 4:35:39. Možemo „znati“ da će u počecima, mladoj atletičarki rezultati bivati sve bolji u prvih nekoliko utrka u novoj disciplini, no na onom berlinskom zvizdanu biti 11 minuta brži… PB je PB!

Dalje:

Anamari Kožul – najslabiji hitac sezone na najvažnijem natjecanju sezone, 62.55 kladivom za zaostatak 6 metara od prolaska u finale; Nikolina Stepan – 4 minute slabija od PB, što je solidno u maratonskoj konkurenciji u Hrvatskoj, ali očito nije dovoljno u Berlinu; Matea Matošević – bez ijednog istrčanog maratona ove sezone, s dva polumaratona (a jedan od ta dva je odustala) na EP nije ni mogla bolje od 45. mjesta (a 46 ih je završilo utrku); Filip Mihaljević – već na MI u Tarragoni pokazivao je ozbiljan nedostatak daljina, nije uspjevao prebaciti 20 metara, pa ne čudi rezultat 19.32 u kvailifikacijama (ukupno 22.); Bruno Erent – 12 minuta sporiji od svojeg najboljeg hodanja (podsjetimo – Ivana Renić je po istim uvjetima bila 11 minuta brža od svojeg do tada najboljeg rezultata); Daniel Daly sa solidnim maratonskim rezultatom, ali ne u konkurenciji EP, gdje je bio 56. od 58 maratonaca koji su završili utrku, jer da su svi završili bio bi i ispod 66. mjesta, a o tome se trebalo voditi računa, jer su maratonski uvjeti očito bili odlični za 7 PB, uz novi rekord prvenstava i nacionalni rekord Izraela. No, kad u Hrvatskoj nema ozbiljnog maratonca, očito se išlo na „uvoznu“ robu, samo da se popuni kvota…