Nakon duljeg vremena, napokon mi se poklopilo nekoliko dobrih i relaksirajućih stvari: nedjelja popodne bez obaveza, boravak kod kuće i atletika na televiziji. Dijamantna liga, sa Sandrom Perković. Dobro, dojam je uspješno kvario mladac koji se baš trudio komentirati, iako mu to nije išlo najbolje, a očito mu ni atletika, u kojoj su mu žene uporno trčale 110 metara s preponama, nije baš jača strana. Nema veze, nitko mi neće ovaj dan pokvarit, makar gledao i kako Sandra iz hica u hitac ne uspjeva. Pobijedila je sa samo jednim ispravnim hicem, onim u prvoj seriji. Ostale nisu bile ni blizu, unatoč očito neuštimanoj Sandri. No, to je Sandra, takva je bila i na OI, pa je uzela doma zlato, sa samo 2 ispravna hica u cijelom natjecanju. Do EP će se posložiti.

Nemojte, ni slučajno, naslov ovoga bloga poistovjetiti s nekakvim političkim aluzijama (pa ni iluzijama). Boro i Ramiz bili su, stariji će se sjetiti, pojam zajedništva i zajedničke borbe protiv mrskog neprijatelja u bivšoj državi. Njihova nacionalna pripadnost sad je potpuno nevažna, ali poruka njihovih imena mi se jednostavno ukazala kao potka za pisanje. Postoji, naime, igrom slučajnosti, jedan Boro i u zagrebačkoj atletici. Boro Stipić. Agilan, marljiv, stalno u pokretu, naizgled nikad ne spava. Siguran sam da mu se već dogodilo da je sam sebe sreo na stepenicama Saveza sportova grada Zagreba kako odlazi i kako istodobno dolazi na neki sastanak ili po dodatne informacije u ZAS. On je zapravo prototip načina koji je posvuda legalan i danas normalan u odlučivanju o stvarima vezanima za konkretno atletiku. Lobist. Opinion maker. Toga još uvijek nema u radu ZAS-a, da netko posloži taj rad kvalitetno i tečno.

Otvorena je nova atletska dvorana u Zagrebu! Već je održano i Prvenstvo Hrvatske, prvo u Hrvatskoj na kružnoj stazi. Do sad smo ih imali u Beču, u Budimpešti, čak i u Beogradu! U konačnici ni kao klub nismo uopće bili loši na otvaranju. Dvorana živi svojim životom, a najljepše ju je vidjeti kad u nju nahrupi desetak (i malo više) Mladostaša, svi u svojim prekrasnim dresovima, tako lijepim i prepoznatljivim. Moram se, dakako, ispričati gradonačelniku, jer sam jako sumnjao u tu dvoranu. Ako će se tako događati stvari i graditi u slavu atletike svaki put kad ja izrazim sumnju u nešto – evo: sumnjam da će se izgraditi atletski centar na Sveticama, sumnjam da će se obnoviti staza na stadionu Maksimir (makar samo s 4 pruge), sumnjam i da će ikad biti završeni radovi na Grani-Klaki, dvojim oko informacije da će se kompletno obnoviti naš stadion uz Savu, s novom stazom i popravkom infrastrukture, ne vjerujem ni najmanje da će se uopće razmišljati o atletskoj stazi na Trnju, a nema šanse da nikne nova staza s popratnom infrastrukturom u Novom Zagrebu!

Približava se izborna skupština Zagrebačkog atletskog saveza. Zanimljivo mi je da među atletskim djelatnicima, koji će u prosincu odlučivati o novoj “vladi” zapravo gotovo uopće ne čujem pitanja ili prijedloge o dvorani na Velesajmu ili srušenim objektima na Sveticama. Čujem većinom samo priče o tome kako će se prebacivati novac ili mijenjati kriteriji po kojem se novac dijeli unutar gradskoga saveza. Dakle, novac. Činjenica je da Zagreb ima previše atletskih klubova. Činjenica je, opet, da svaki klub ima neku svoju kvalitetu, bilo natjecateljsku, bilo trenersku, bilo organizacijsku. Možda tri imaju sva tri elementa zajedno kvalitetno posložena. Svi klubovi, dakako, jurišaju na ionako mala gradska sredstva, a neki se pritom služe trikovima kako bi iskoristili bolji položaj unutar zagrebačke atletske “vlade” ili poveznicu s nacionalnim savezom, pa propisivali kriterije, koji samo njima odgovaraju. No, budimo realni, i to je legalno. Sad, je li moralno i služi li razvoju cjelokupne zagrebačke atletike, o tome vi razmislite.