Ne, nemam dovoljno podataka niti s jedne niti s druge strane da bih izvlačio zaključke tipa „tko je kriv“. Radi se, dakako, o SP u krosu, radi se o Medulinu i radi se o najvećoj blamaži hrvatske atletike od kad se u Hrvatskoj atletikom netko bavi. Nakon ovoga, nakon otkazivanja događaja i to na podosta grub način od Svjetske atletike, probajmo analizirati kakve su posljedice za hrvatsku atletiku?

Činjenica jest da bi Ivan Veštić trebao podnijeti ostavku. Ako je muljao, ako su ljuti Istrijani pojačani jednim Karlovčaninom u pravu da je namjerno opstruirao organizaciju, sastanke s WA i informacije koje su prema WA išle i ako je u tome vidio priliku za osobno poboljšanje financijske situacije, kako neki kažu, onda treba podnijeti ostavku. Ako je, s druge strane, on bio taj koji je svega lošega bio svjestan, a sam je to izjavio u mikrofon HRT-a i ništa nije poduzeo, onda je opet kriv, kao predsjednik saveza, za najveću, ponavljam najveću blamažu hrvatske atletike ikada. Dakle, i s te strane treba podnijeti ostavku. Ovih dana ćemo, sasvim sam siguran, čuti kome je WA dodijelila SP u krosu. Bude li to Srbija, onda će glasine kako je kros „prodan“ u susjednu zemlju još krajem prošle godine postati činjenice, a nagađanja kako je u tome HAS ili Veštić nagrađen i financijski će postati jaki uteg sadašnjoj vrhuški saveza, posebno predsjedniku. Jasno, ne mora to biti „ispod stola“, jer nije isključeno da do kraja godine „odjednom“ HAS dobije injekciju pozamašne svote novaca od nekog sponzora, recimo, gle vraga, baš iz Srbije. No, sad samo nagađam i pišem o tome što bi se moglo dogoditi, a situacija u kojoj hrvatska atletika od Vlade RH više nikada, ili barem ne idućih 10 godina, neće dobiti ni eura već se dogodila. Vlada je, htio to Veštić priznati ili ne, prekrižila HAS, bez obzira radilo se o organizaciji međunarodnih ili domaćih natjecanja ili prvenstava. Za to se daje ostavka, jer bi to bio čin odgovornog predsjednika, koji na taj način pokušava ublažiti „bijes“ vladajućih prema onome što se dogodilo. Tko će, bio to Veštić ili bilo tko drugi u budućnosti stati pred Premijera RH i zatražiti financijsku pomoć za bilo koji veći atletski zahtjev, npr. izgradnju hrvatskog atletskog centra? Nitko, jer zna da ju neće dobiti. Uzalud onda i gradnja atletskih staza prošlih godina, doduše prekratkih, sa zaletištima 20 cm iznad ostalog terena ili onih sa samo 6 mogućih natjecatelja po Vukovaru ili Kninu, uzalud obnova, npr. u Karlovcu, kad je ovim činom HAS, na čelu s Ivanom Veštićem zalupio sva vrata u Ministarstvu turizma i sporta, samim time, jasno, i u Vladi RH. Dakle? Ivan Veštić mora dati ostavku.

No, to se neće dogoditi, jer Ivan Veštić to sam sigurno neće predložiti, a predstavnici klubova, posebno oni koji sjede u Izvršnom odboru Hrvatskog atletskog saveza, to sigurno neće htjeti staviti na dnevni red, a još manje izglasati. Da se kome ne zamjere ili da ne izgube sitne privilegije koje od predsjednika imaju…

Nije tako davno bilo, a da se ne biste sjetili kako je na dvije skupštine HAS-a Ivan Veštić uporno pokušavao proturiti novi Statut. Malobrojni su pažljivo pročitali taj nesuvisli spoj rečenica koje su vodile isključivo prema tome da se njemu i članovima IO dade neograničena moć u hrvatskoj atletici. No, većina to nije uopće percipirala, pa su paušalno glasali „za“. Ali, percipirali su oni koji moraju i niti jedna verzija Statuta nije prošla nadležna državna tijela. Nije tako davno bilo ni da se na horizontu pojavila Blanka Vlašić, koja je poželjela skočiti u fotelju predsjednice saveza, pa je Veštić i te kako odahnuo kad je čuo da je Blanka u čekanju bebe odustala od te nakane. Da ne bi bilo zabune, imao je Veštić  i za Blanku i za moguće izbore spremne nabrijane klupske huškače, one iste paušalne glasače, odlučne u tome da ga zadrže na čelu saveza.

Zna Ivan Veštić kako treba s ljudima, s bazom, s glasačima, za to mu skidam kapu. Čak mu i zavidim na tome. Ponekad neki klub dobije neki dio opreme, ponekad netko od atletskih djelatnika sjedne u izvršni odbor, ponekad netko iz baze ode na neki put, tu i tamo se skupi nekakav honorar za delegata. Ima načina. Ako se u nekom atletski jakom klubu lomi vodstvo, onda na pregovore s lokalnom sportskom zajednicom ode drugi čovjek saveza osobno, u pratnji visoko pozicioniranog djelatnika HOO-a kako bi određena nova struja dobila potrebnu potporu institucija. Sve se odradi na razini za koju su svi ostali atletski klubovi, osim jednog zagrebačkog, ipak premale ribice. Naime, da postoji čvrsti stav unutar stotinjak hrvatskih klubova o ovom problemu, a očito ne postoji, klubovi bi imali legitimnu mogućnost zatražiti prijevremene izbore. No, kako i predsjednik i ljudi oko njega to znaju, proći će neko vrijeme, „pojest će vuk magare“, netko će dobiti dio opreme, netko će pokupiti honorar, otići na neko putovanje i od zajedništva klubova ostat će samo praznina.

I zato, Ivan Veštić će ostati na čelu hrvatske atletike, bez obzira što ju je gurnuo u situaciju u kojoj nije zaslužila biti. Ostat će hrvatska atletika „crna ovca“ u pregovorima s Vladom još dugo vremena. I zato će hrvatska atletika na tartanu i dalje gubiti korak sa svjetskom, a povremeni bljeskovi atletskih rezultata bit će samo nasušno pokriće za takav odnos. Naime, rezultata će biti, to je sigurno, uvijek ćemo mi u Hrvatskoj naći neku Blanku ili Sandru, Janu, Saru, Filipa, to nije sporno.

Sporno je što će se ovakva politika nečinjenja i omalovažavanja atletike nastaviti i dalje. Ne da mi se, doista, opet analizirati situaciju oko Sandre Perković u kojoj kad klub, Mladost, zatraži pomoć, Ivan Veštić okrene leđa i kaže da ga to uopće ne zanima, nego onda o tome raspravljaju, ali s vrlo različitih pozicija HOO i SSGZ. Kao da Sandra nije dio HAS-a?

No, napisao sam – ne da mi se ponavljati priču, jer je jasno da atletski klubovi u Hrvatskoj nemaju jasan stav oko toga što je hrvatska atletika i na koji bi način trebala biti vođena. Sve ionako dolazi samo s jednog mjesta, iz jednog kluba. A najžalosnije je što to, sad je i te kako očito, ne znaju niti u savezu….

JURA OZMEC