Što ti je karma…

Već neko me vrijeme pritišću, pomalo i ucjenjuju da ne bih trebao pisati to što pišem o hrvatskoj atletici, na način na koji pišem o ustroju, o savezu, o predsjedniku, o silovanju Statuta… I neću. Danas neću, iako bih mogao, budući da se bliže izbori ili kako god taj događaj početkom studenog u HAS-u zovu. Danas ću pisati o nama, o Hrvatskom akademskom atletskom klubu Mladost. O karmi.

Kad najbolji hrvatski atletski klub u povijesti, Mladost, u svojim redovima ima najbolju hrvatsku sportašicu današnjice, Sandru Perković, onda je to idila, odnosno prema van sasvim sigurno izgleda kao idila. Pozitivna sportska idila. Savršeni spoj. Sandra je u Mladosti od jeseni 2013., u tom je periodu osvojila olimpijsko zlato i jedno četvrto mjesto na OI, osvojila je jedno prvo, dva druga i jedno treće mjesto na svjetskim prvenstvima, četiri je puta bila zlatna na europskim prvenstvima, čak 30 je puta pobijedila na mitinzima i četiri puta bila ukupna pobjednica Dijamantne lige, da ne nabrajam dalje. Vrhunska, sjajna, najbolja! Ovaj se klub maksimalno ponosi što smo s njom, ili što je ona s nama. Dali smo joj i dio naših vlastitih prostorija samo za njezine potrebe, iako nam je prošli gradonačelnik oteo neke prostorije i poklonio ih drugom klubu. Mladost s radošću, već gotovo 10 godina daje svoju administraciju, svoje veze, svoje sve što može da bi Sandra imala što joj treba. Auto, mjesto za trening, trenere, sve… I sve s radošću, s ponosom, s punim razumijevanjem za potrebe najbolje hrvatske sportašice, ne samo atletičarke, današnjice. I to nikad nije bilo sporno. I neće biti, ali...

Dolazimo do karme.

Imate ovu idilu, a nitko ne zna što zapravo stoji iza te “idile”. Nitko ne razumije, ili ne želi razumjeti koliko jedan klub mora uložiti u to što je Sandra danas. I zašto Sandra i njezini treneri nikamo ne žele iz Mladosti. Dobro im je, ali klubu baš i nije.

Jer, karmički, klub mora raditi i druge stvari. Brinuti o 499 drugih članova, o njihovim natjecanjima, o njihovim treninzima, trenerima, o svemu što klub čini klubom tradicije kakvu ima Mladost. Mi smo jednostavno najuspješniji, najbolji atletski klub u povijesti hrvatske atletike. A, na žalost, to nam uporno spočitavaju i onemogućavaju nas u djelovanju i funkcioniranju. Kad nam je jedan od trenera prije 5 godina otišao u penziju, njegovo je radno mjesto jednostavno nestalo, nije ostalo nama. Dvojica Sandrinih trenera non stop su s njom, 365 dana u godini. A na plaći su u Mladosti, ali klub od njih nema nikakve koristi, iako se u gradskim papirima SSGZ-a, koji im daje plaću, vode pod kvotom Mladosti. Drugim riječima, imamo još dvojicu trenera manje, a bacačke discipline u klubu nam propadaju, jer ih nema tko trenirati s djecom. Ukinuli su nam tzv. „povremeni stručni rad“, oteli nam još ponekog trenera. Dakle, umjesto 8 trenera koliko ih trebamo imati ili imamo na papiru, mi ih imamo 4 na stadionu. A 500 članova!?

Idemo dalje u karmičko raščišćavanje ovog čudnog stanja u Mladosti, u kojem je Sandra s jedne, a odnos svih koji se na Sandru kunu i s kojom se vole fotkati s druge strane. Klub je ostavljen na marginama normalne sportske kulture. Klub, naime, za sve administrativne i ine poslove kojima Sandri pomažemo u njezinoj karijeri nema načina to pretvoriti u financijsku kompenzaciju, a ona je klupskom opstanku ipak važna. Posebno klubu koji je prije desetak godina naglo napustila uprava, treneri i većina atletičara i preselili su se u klub drugoga imena, ali zapravo iskonske mladostaške prošlosti. Sad se HAAK Mladost vratila među velike, ponovo smo treći po tablicama koje zamišljaju, slažu i sebi prilagođavaju pojedinci bliski vrhu HAS-a, po kojima je recimo Sandrin rezultat u Dijamantnoj ligi potpuno nevažan, a kadetkinja treća na državnom prvenstvu ima više bodova nego Mladost nakon Sandrinog prvog mjesta u npr. Zϋrichu. I unatoč tome, opet smo u ukupnom poretku svih klubova u Hrvatskoj treći, jer Sandra jest vrh, ali klub nije samo Sandra.

Dodatno, čisto kao dodatak toj prokletoj karmi, važno je reći da je klub baš prije nekoliko godina sustigla čak i poslovično spora hrvatska sudska praksa. Odjednom nam je na naplatu stigla sudska trakavica zbog ekscesa koji se dogodio u prošlom tisućljeću, a i klub koji je svojedobno odvukao veći broj trenera ostavio je neriješenim pitanje jedne od trenerica, pa je, dakako karmički, i to stiglo na naplatu. Ne malu. Nikako ne malu. Sedam znamenki. A kad vam sudac zaprijeti da će vam ovršiti račun ne bi li se to naplatilo, nije ugodno. Posebno kad znate da preko klupskoga računa sve svoje novce, zaslužene i zarađene, dobija, naravno - Sandra Perković. I sad vam odjednom sud sjedne na račun?

I onda odete u strukture, gradske urede, sve po pravilu dobroga sportskoga ponašanja i kažete im o čemu se radi, da vam nužno treba pomoć. Financijska, u broju trenera, bilo kakva pomoć. Jer, kažete im: posljedice za klub će biti negativne, loše, ali za Sandru će biti razorne. Treba li to Zagrebu, treba li to Hrvatskom olimpijskom odboru, treba li to hrvatskome sportu? Ne treba. No, u strukturama – šute. Ništa. Nema ni naznake pomoći klubu i Sandri.

I zato, uz dužno poštovanje i ljubav prema Sandri, u klubu sve glasnije razmišljamo da najboljoj hrvatskoj sportašici kažemo da se više ne možemo brinuti o njoj. Jer doista ne možemo. Ne zato što ne želimo, nego zato jer nam ne daju trenere, ne cijene sve što za Sandru administrativno radimo, uporno izbjegavaju vrednovati njezine rezultate i kroz financijsku kompenzaciju klubu, a istodobno se busaju o prsa s njezinim rezultatima i uspjesima.

Pa neka se onda oni dalje brinu o njoj. Mi ćemo se brinuti o preostalih 499 članova, to očito znamo.