Ovo jako ozbiljno mislim – sva sreća da je vlast u Gradu Zagrebu prije nekoliko godina odlučila sagraditi atletsku dvoranu. Dobro, ne sagraditi, nego renovirati paviljon na Zagrebačkom velesajmu i pretvoriti propali prostor u nešto korisno. Dakako da ponovno bacanje rekorda Hrvatske kuglom Filipa Mihaljevića nije rezultat te investicije, ali rezultati koje hrvatska atletska mladež postiže ove dvoranske sezone svakako jesu.

Prvenstveno se tu radi o članovima zagrebačkih klubova koji koriste dvoranu. Znamo da ju ne koriste svi, ali znate o kome je riječ. Meni najdraži podatak je svakako niz odličnih rezultata juniora. Pogledajte samo kako je to uznapredovalo od kad se trenira u dvorani. Kad jednom svi predstavnici ZG, ali i ostalih klubova shvate da u tu dvoranu trebaju ulaziti i u njoj trenirati klinci, oni najmlađi, onda će i zagrebačka i hrvatska atletika krenuti svojim čvrstim rezultatima u smjeru kvalitetnih ostvarenja čak i u europskim okvirima. Na žalost, postojale su neke negativne rečenice oko ulaska onih najmlađih u dvoranu. Kao „smetaju“, kao „previše viču“, kao „ima vremena za njih...“.

Nema, nema vremena za njih. Ako danas ne uđu u dvoranu, a uskoro na kvalitetan tartan, onda nema vremena za njih. Nema ni rezultata. A poznavajući današnje, mahom dosta nervozne roditelje, nema ni njih više na atletici. O djeci pišem, ne o roditeljima. Odvest će ih na plivanje, rukomet ili jednostavno prepustiti struji negativnog utjecaja mobitela i kompjutera. Da ne pomislim, a kamoli napišem, nešto gore. Sport, pa i atletika, mora se prilagođavati i tim klincima. Sport mora shvatiti da vrijeme toplog čaja ili ispravnog bojlera s toplom vodom više nije naše top iskazivanje odličnog treninga. Današnja djeca i današnji roditelji traže sigurnost pod krovom dok vani kiši, traže toplu vodu, a sve glasnije neki zahtjevaju i financijske ustupke i novce na ruke. Takvo je vrijeme.

I onda, kad je vrijeme već takvo, a mi želimo zagrebačku i hrvatsku atletiku unaprijediti, moramo se i mi prilagoditi. Ta dvorana je i službeno atletska. Naravno, oni koji njom upravljaju smatraju ju svojom, a ne atletskom, pa se nerijetko u njoj nađu i boksači, nogometaši, košarkaši... No, dok god je ta činjenica izvan naših moći da ju promijenimo, ne vidim niti jedan razlog da se svi mi, 7 zagrebačkih klubova, ne dogovorimo da oni koji koriste dvoranu imaju dodatni termin (termine) za najmlađe. Ovo nije hvala novom glavnom tajniku ZAS-a, nego činjenica da se na tome intenzivno već radi unutar saveza. Dolazak novoga tajnika na mjesto na kojem sad jest je plus cijeloj ZG atletici. Nakon desetak godina netko se stvarno bavi atletikom, svakodnevno, marljivo, predano. Uz to, jasno, potrebno je i da mi u klubovima shvatimo da se nešto dobro iz svega može (i mora) izroditi. U konačnici možda i s nekim drugim na tom radnom mjestu, ali sad imamo ovog tajnika. Ostavština nereda i nerada prethodnika u uredu ZAS-a još uvijek muti zagrebačku atletsku vodu i još uvijek nije moguće prodisati onako kako trebamo, no polako se sve raspliće. Ne, neću zaboraviti spomenuti i predsjednika, jer od glave sve kreće, naravno. I od izvršnog odbora, ali ponajprije od klubova i onih koji u klubovima svakodnevno rade i izgaraju. Od trenera, koji su u startu ionako potplaćeni i gotovo marginalizirani. Moramo trenerima dati „zraka“, moramo im omogućiti da se dokažu. Zbog njih, ali ponajviše zbog atletike i te djece. Logično je i normalno da 98% klinaca neće nikad doseći status vrhunskog atletičara, ali ako ih budemo tjerali iz atletike na način da unatoč postojanju dvorane moraju trenirati na minus temperaturama ili na kiši, nećemo krenuti naprijed.

Zagrebačka i hrvatska atletika dobila je s dvoranom na Velesajmu ogomne mogućnosti, većinu sam ih napisao. Ipak, postoji i problem da zagrebačka atletika tom dvoranom ne upravlja, nego upravljaju sitni interesi i loše definirani odnosi, kako među ljudima, tako i među institucijama. Sad je idealno vrijeme da se i ti odnosi dovedu u red i da atletika dobije ono najbolje od dvorane na Velesajmu. Predsjednik ZAS-a je visoko pozicioniran u redovima gradskog saveza sportova, glavni tajnik predano radi, izvršni odbor je gotovo u svemu usuglašen kad je u pitanju napredak atletike, dakle slijedi nam samo (ili „samo“) uvjeravanje da dvorana mora pripasti atletici. Ako treba i 24 sata dnevno.
Pa, što se čeka?

JURA OZMEC