Sebastian Coe je bio vrhunski atletičar, jedan od najboljih svih vremena. Upečatljiv. Onda je postao predsjednik IAAF-a i pokrenuo je toliko stvari koje urušavaju atletiku kakvu poznajemo i volimo, da bi mogao ubrzo postati i jedan od najomraženijih ljudi svjetske atletike. Ljudi bolje upućeni u situaciju iza kulisa IAAF-a kazuju mi da se u svijet Sebastiana Coea uvuklo nekoliko osoba koje su ga vremenom, polako, izdvojile od ostalih, okružile ga nevidljivim zidom nedodirljivosti i zapravo ga izolirale od prave atletike. Kako inače objasniti neke stvari koje su do prije 5 ili 6 godina bile nezamislive?

Na primjer, izbacivanje ženskoga diska iz popisa disciplina Dijamantne lige. Dakako, ne samo ženskoga diska, ali nama je to najvažnije, zbog Sandre. To je očito bila prijelomna točka preko koje nisu mogli preći niti mnogi svjetski atletičari. Pokrenuta je inicijativa za osnivanje neovisne udruge svjetskih atletičara! Oni žele nešto reći, oni žele da se i njihov glas napokon čuje, da oni o nečemu odlučuju. Ima jedna takva udruga i u tenisu, u stolnom tenisu…u mnogim sportovima. Važna je jer o svojoj sudbini raspravljaju i predlažu međusobno samo sportaši, u ovom konkretnom slučaju atletičari, a ne i menadžeri, mecene, sponzori ili tv režiseri. Važna je. Hoće li doista i zaživjeti, ne znam, ali ju podržavam.

Svijet atletike zapravo nezadrživo rastaču mnogi koji se žele pogostiti novcima koje IAAF skuplja. Ispada da su u cijeloj priči zapravo Nebiolo ili Diack koji su pokrenuli i razvili sustav skupljanja novca oko atletike i za atletiku pozitivniji nego Coe. Oni nisu dopustili da novac ide izvan IAAF-a (ili barem izvan vlastite obitelji), nego su ga vraćali u atletiku (dobro, malo i u svoje džepove), čuvajući korijene sporta vrlo čvrsto. Danas Coe dopušta, uz pomoć klike oko sebe, da se nagriza atletika, esencija, bit, a da novac bude osnovni razlog razjedanja sporta. Što je, zapravo, DNA (Dynamic New Athletics), izmišljotina EAA, pomoću koje se 34 atletske discipline svelo na manje od 10 u brzinskom pokaznom djeliću atletike ako ne ulagivanje novcu? A to radi i Coe, sklanja se s puta galopirajućim menadžerima i „menadžerima“, koji žele samo jedno – zaraditi. Ne zanima ih sport, ne zanima ih atletika, ne zanima ih bacanje diska ili ukidanje utrka na 200 metara. Zanima ih samo zarada!

Gdje je tu naša Sandra? Nije u dobroj situaciji, ali nije ni u bezizglednoj. Naime, i dalje će se disk bacati na uvjetno rečeno manjim mitinzima i na velikim prvenstvima, no zarada neće biti tako dobra. Znamo, naravno, da nije sve u novcu, ali ako želimo jaku i uspješnu Sandru, trebamo joj osigurati uvjete, a za to trebaju novci. I njoj i klubu. Do sada se HAS, pa sljedeći iste pravilnike posljedično ni ZAS nisu pokazali nešto kooperativni prema Mladosti, budući da klub od Sandrinih nastupa (i medalja) na Dijamantnoj ligi nikad nije dobio ni boda u famoznim tablicama raspodjele novaca među atletskim klubovima. Ispada da smo kao klub kažnjeni jer imamo atletičarku koja je godinama haračila po Dijamantnoj ligi (DL), a nemamo npr. 15-ak prosječnih natjecatelja bez konkurencije u Hrvatskoj, od kojih svaki, samo startom na nekim natjecanjima (bez konkurencije) donosi više novaca svojem klubu godišnje nego što su sva Sandrina zlata u DL ukupno donijela Mladosti!? Ujedno, nije li čudno da nitko na Svačićevom trgu nije reagirao na vijest o ukidanju diska? Od predsjednika HAS-a, koji se uporno kune kako živi za svoje atletičare, se nije čula ni riječ kritike ili barem zabrinutosti zbog izostavljanja diska iz programa DL, pa makar samo i na webu HAS-a, protokolarno? Hej, pa radi se o najboljoj hrvatskoj sportašici zadnjih godina!

Tužno….

JURA OZMEC