Svjetsko prvenstvo u Londonu je završilo.

Sandra nas je usrećila. I zlatom i odnosom i stilom. Svime. Ona je naša zlatna cura. Gledam njezino lice nakon što diskom prebaci 70 metara i što vidim - nezadovoljstvo!! To je kao da vam netko pokloni najnovijeg Mercedesa, a vi ste nezadovoljni, jer biste htjeli Lamborghinija. S time da Sandri nitko ništa nije poklonio. Zajedno s Edisom se cijele sezone držala zacrtanoga i osvojila je zlatnu svjetsku medalju. Uvjerljivo. Nisu ju smela ni naklapanja o privatnom životu, o izgledu, o glupostima koje može potencirati samo sportska neznalica. Kako i bi, kad je svoje ciljeve odavno odredila i - ostvarila. Žestoko i predano se pripremajući, ponekad vjerojatno i u dilemama, u svađama, pa i uz nekoliko poraza. No, najjača ostaje najjača kad je najpotrebnije. U Londonu je blistala, odmah nam je uljepšala život. Kao klub sad pod hitno moramo riješiti stvari koje će joj pomoći da održi ovu razinu još dugo, dugo, da na svakom natjecanju bude u vrhu. Prvo auto, a onda i ono što već godinama obećavaju mnogobrojni ljubitelji fotografiranja sa Sandrom, kad god se ovako sa zlatom vrati od nekud, a onda naglo zaborave.

Stipe Žunić. Kakav je to uspjeh! Ako ste slušali jedan dugačak razgovor s njim na SPTV, prije Londona, shvatit ćete kolko je taj Stipe izvrstan kao čovjek, kao sportaš, kao osoba. Iz takve glave, uz prave treninge dolazi se do velikih rezultata. Dakako i uz sportske karakteristike koje ovaj gorostas ima. A Stipe, čini se, još nije stao. Tek je počeo. Ne zaboravite - prva svjetska muška hrvatska bronca!

Ostali hrvatski predstavnici su odradili ono što se od njih i očekivalo, neki i malo slabije, ali ne puno. Dobro, Sara Kolak je bila naša heroina iz Rija, za koju smo javno stvorili umjetnu karizmu pobjednice i mislili da ima čarobni štapić, a ne koplje u ruci. No, Sara je očito velika sportašica i veliki borac. Ako je u svojem “lošem” danu bila četvrta na svijetu, što hoćemo više? Sama nam je podastrla rečenicu da sad zna gdje je pogriješila, na što je trener dodao totalno nezadovoljstvo psihološkim timom Igora Čerenšeka. Dva plus dva daju četiri. Sara će ubuduće nastupati sa svojim trenerom, bez psihologa. I bit će sasvim normalno da već ovih dana preuredi sobu i umjesto slika, pa čak i posteljine s elementima Londona, što je imala zadnjih godinu dana, ubaci neke elemente Dohe, gdje je SP za 2 godine. Imam žnoru dolje u Kataru, pa ako joj nešto treba samo neka se javi.

No, bilo je još toga. Prvo, malo profesionalnog pogleda. HRT je dobro zamislio prijenose, stavio ih u super terminu uživo, obogatio s gostima u ZG studiju kad je Hrvatska imala nekoga u finalu. Ako ste gledali, mogli ste biti zadovoljni. Vidi se ruka novog urednika, Baloga. Ono što nije bilo dobro (ne puno toga) ću reći samo njemu.

Rusi nisu smjeli nastupiti pod svojom zastavom, nije im svirana himna (Kučina u skoku u vis). To me unervoziralo. Stvarno me smeta što u Londonu nisu smjeli nastupiti mnogi ruski atletičari pod svojom zastavom (a neki uopće) - zbog dopinga. Ne zato jer sam rusonostalgičar, nego zato jer me smeta očita nepravda. Naime, istodobno dok se Kučini svira himna IAAF-a, čovjek kojem je dvaput ustanovljen doping osvaja zlato na 100 metara, pod svojom zastavom i svira mu se američka himna? Ovdje nije riječ o tome je li Gatlin odradio svoje kazne, jer jest i po pravilu može nastupiti. Dakle o tome ne sporim i smatram Justina najbržim čovjekom na 100 metara bespogovorno, jer je to napravio na tartanu, u izravnom obračunu s Boltom. Ovdje je riječ o tome da su dva različita kriterija upotrebljena. Ima li doista IAAF i Sebastian Coe snage odrezati probleme koji muče atletiku? Prvo, očito doping. Može Coe do imendana “trubiti” da doping nije prvi problem IAAF-a, kad očito jest. Odnosno, budimo realni - problem IAAF-a je, očito, kako napokon zaboraviti Rusiju i baviti se drugim stvarima. Na Kongresu se većinom pričalo samo o tome, odnosno o Rusima. Rusi su izbačeni, a Ameri (i svi ostali) uredno nastupaju? Nema šanse da su jedino Rusi “umočeni” u doping. Činjenica je da su jedino oni pronađeni (čitaj: otkucani). Krene li se dublje, ako se ikad krene, bit će nezgodno za mnoge. Naime, imam jaki osjećaj da se pritišće Ruse samo zato da se ne bi otvarala istraga drugdje. Atletika ima najčvršće kriterije i najčešće doping kontrole, no farmaceutika stvaranja dopinga očito napreduje brže i bolje od svih laboratorija koji doping traže. I, ako niste znali, najžešće dopinške afere zadnjih godina (pronalazak EPO-a i ruska laboratorijska kriza) rezultat su, zapravo - cinkanja, a ne uznapredovale kemije traženja dopinga. EPO formulu su američki antidoping borci dobili jer im je neki lik otkucao laboratorij nakon što mu nisu platili da šuti, a Rusi su nadrapali nakon što su njemački novinari nabasali (i objavili, naravno) priču ruskih atletičara, bračnoga para Stepanov, s dokazima o sustavnom dopingiranju.

Uz to, ima li Coe uopće kakvu ideju kako iz formule natjecanja napokon izbaciti atletske menađere? Naime, više je nego očito da su baš oni snaga koja usporava razvoj atletike i pomak prema boljem. Vjerojatno oni i štite “svoje” pulene tako da forsiraju ruski problem. Što dulje se razglaba o Rusiji, toliko dugo se neće pričati o njihovim sportašima niti će oni biti u prvom planu. Uostalom i ona ideja o poništavanju svih rekorda i uspostavi novih, izgleda da je baš iz menađerskih lobija stopirana, jer ruku na srce da je to učinjeno u početku sezone, već nakon ovog SP bi svi već zaboravil na promjene. Ionako bi se i dalje, na statističkim listama, vodili i svi tzv “stari” rezultati, ako baš nekome trebaju. Evo, npr. koplje na ovom SP. Dobro, nije nikome letjelo preko 90 metara, ali su svi jako blizu i ako opet krene preko 95 metara, a moglo bi….opet će ga mijenjati. A sjećate li se kad je to težište koplja mijenjano? Je li vam to tada smetalo? Tko je sa “starim” kopljem bio prvi, tko drugi…koji su to rezultati bili? Ne. Ne sjećate se. Niti vam je važno. Tako bi bilo sa svima ostalima. Ne pamtite ni rezultat Jessija Owensa iz Berlina, ni Abebea Bikile, ni Zatopeka, Merlene Ottey, Kratochvilove, ni ne znate koliko je puta Bubka preskakako svjetski rekord, a Coe pobjedio Oweta (i obratno). Ali pamtite njih, velike atletičare, velike sportaše! Dakle, očito netko, zbog nekog jako sebičnog razloga, koči cijelu priču povlačenja crte ispod “starih” rekorda i postavljanja “novih”. A, da, i nama bi pasali novi rekordi. Imali bismo uvjerljivu svjetsku rekorderku.

Lani, kad sam gledao čudnovatu Ayanu u utrci u Riju na 10 kilometara imao sam dojam da je netko krivo brojao krugove, da ima još jedan za otrčati, a da curi netko treba objasniti da ne smije tako trčati jer će u tom, posljednjem krugu biti uhvaćena. U Londonu sam već znao o kome je riječ, ali me i opet “izbacila iz cipela” svojim ritmom i dominacijom. Ostaviti zemljakinju Dibabu 45 sekundi??? Ha-lo!!?? Odmah bih ju stavio uz bok ovih malo prije nabrojanih, ali prvo neka zaliječi boljke na 5 kilometarskoj stazi. Dakako da je Seb Coe, pritisnut novinarskim pritiscima da poslije Londona više neće biti Bolta i Faraha ispalio i budalaštinu kako će Boltovu karizmu preuzeti Van Niekerk. Molim? Seb se definitivno zaletio, očito gubi konce. Ne može baš nitko publici određivati kome će se prikloniti, niti sportašima “davati” titule karizmatičnosti. To je nešto što se stvara, rađa, kuha i onda jednostavno - bude. No, u cijeloj toj frci oko svih problema, lord Coe se dao navući na tanak led. Neću, doduše, ni reći da Van Niekerk nije materijal za karizmu, ali proglasiti ga Boltovim “nasljednikom” ne smije ni karizmatični Sebastian Coe. Uostalom - što je onda Sandra?

Oprostili su se Bolt i Farah. Najjednostavnije bi bilo da su uzeli zlata, Mo na 10 i 5 kilometara, a Usain na 100 i 4 x 100. Tad bi novine pisale o zadovoljenoj pravdi, televizije bi slagale njihove nizove pobjeda, netko bi napisao knjigu, a po društvenim mrežama bi svi bili sretni. Ali - nisu. To je sport, to je atletika, to je, u konačnici, život. Njih dvojica to znaju, ali to ne žele znati razni PR “stručnjaci”, kvazinovinari, polusportaši, loši treneri. To ponekad, baš zbog ovih nabrojanih, ne shvaćaju ni široke mase. Ljudi koji se poistovjećuju s Boltom, s Farahom, svojatajući njihove nizove kao svoje, mrzeći ih (da, ima i toga) jer nisu ostavili njihove snove i htjenja. Glupo. Kao da njih dvojica prvi, ispred svih nas, ne bi htjeli da su London završili svaki s dva zlata. Ali nisu. Pa što? Umanjuje li to njihovu veličinu? Jesu li manji sportaši? Lošiji? Zar ih stvarno možemo mrziti?

Ili su nam, napokon, dokazali da su i oni samo ljudi?