Baš me nerviraju povremeni kvazinovinarski članci o našoj Sandri. Te odlično izgleda, te super se odjeva, te stalno je sama u kadru...znači prekinula je s Edisom. Moraš biti potpuno novinarski prazan i totalno neupućen u sport da bi o Sandri, najboljoj svjetskoj diskašici, tako donosio zaključke.Odmah se, uz te „novinarske“ objave, javljaju i „treneri“ koji već sad znaju da to tako ne ide, da je s njom gotovo, pa još neke potpuno besmislene primjedbe. Neću, nikad nisam, pa neću ni sada, ulazio u privatne živote sportaša, tako da o tome ne namjeravam pisati. Isto tako ne želim, jer ne znam, ulaziti ustruku. Mene više zanima taj stroj u Sandrinoj glavi, koji se vrlo spremno prilagođava svim događajima koji joj u tijeku sezone mogu malo ili malo više poremetiti planove. Njezine planove znamo, rekla ih je jasno i glasno – zlato u Londonu. Ima li ona 3, 5 ili 12 kila manje, nevažno. Ona zna svoj cilj. Sportašica njezina kalibra mora biti spremna i na poraz, na lošu predstavu, na loš dan. Svakoga dana, osim onog najvažnijeg dana – finala u Londonu. Eh, da, kad je Sandra u pitanju, onda i onog kvalifikacijskog dana u Londonu. Sjećam se i sad, vrlo jasno, Rija i njezinih kišnih noćnih kvalifikacija, te drugoga jutra sunčanoga finala... Ako iz toga nije naučila lekciju, ne znam iz čega bi bolje. A da ne pričam o živcima nas koji smo to gledali u ta dva dana. Ona i njezin trener dobro znaju koliko ona može i kad to može napraviti. Već su odavno prošli faze upoznavanja s vrhuncima sezone, najiskrenije sumnjam da ne znaju tempirati formu, a štosevi da je izgubila dva mitinga za redom i da je „očito izvan forme“, koje objašnjavaju „stručnjaci“ objašnjavam samo s – jalom. Hrvatskim jalom. Naravno, kad nema informacija o tome, kad se Sandra na neki način izolira, kad ode na pripreme ili na sasvim zasluženi odmor na nekakvo otočje, onda kreću priče koje sam spomenuo na početku. Nemam osjećaj, ne vjerujem da se cilj – London u Sandrinim planovima promijenio. Ona jako dobro zna da je na vrhu svijeta, da mora odraditi određeni broj treninga kako bi formu za London ponovno digla na razinu bacanja diska preko 70 metara. Onda ju nitko nema, onda je najbolja i pobjednica. Pa mi je normalno da ju pustimo da se priprema. Ako u Londonu zakaže, a neće, prvo će sama sebi to znati zamjeriti i boriti se protiv svojih intimnih demona, tako da zapravo ne sumnjam da je ovih dana u punom pogonu priprema za hitac možda i dalji od njezinog osobnog rekorda. 

Ono što je klubu, osim Sandre, važno, jest da gradimo one koji će dobro odrađivati klupske, a ako budu dobri i reprezentativne uloge. Na Prvenstvu Hrvatske, eto, na onoj vrućini, klub je uzeo podosta medalja. Očekivano. Malo seniora, ali puno medalja, čak i bez Sandre. Lijepa vijest zove se Eva Mustafić. Cura marljivo trenira, sluša trenere, pazi na svoj ritam rada i na PH je napokon prebacila 60 metara kladivom. Treba jednostavno shvatiti sportaše, njihovu volju i želju da budu najbolji. Naime, Eva želi biti najbolja u svakom hicu, jer je i nakon 61,28 nastavila u visokim oktavama – nije bacila manje od 60 metara u preostale 2 serije. To puno govori o njoj. Ima sportaša koji bi nakon prebacivanja „magične crte“ stali, odustali, zadovoljili se time. Eva nije. Dobar pokazatelj da želi više i – da može više. Odlaskom na reprezentativne nastupe samo je dobila i široko atletsko priznanje za rezultate koje postiže cijele ove godine (od 10 najboljih hitaca karijere, čak 5 ih je ove godine). Dakako, u atletskim statistikama bilježi se samo najbolji hitac, drugim riječima, iako Eva ima čak 3 hica preko 60 metara na PH, u statistici će ostati samo njezin najbolji. Zbog sebe, ili zbog neke dobre priče u budućnosti, možda treba bilježiti i tih 60,00, odnosno 60,16 m, ali i ovaj koji je obilježio važan dan u Evinoj karijeri znači puno.

Zato se vraćam na priču o Sandri, koja je kroz svojustvarno bogatu karijeru već stekla neke navike, zna kako i gdje treba popraviti nešto ili pojačati trening. Na tom je putu, očito, i Eva Mustafić. I to je cilj kojem atletičar, u bilo kojoj disciplini, treba težiti. Da bude posvećen cilju, da zna što želi. To je, uostalom i cilj rada u klubu poput Mladosti. Naime, lijepo je imati uspjeha, dobre rezultate, biti nositelj medalja, na kraju i klub od toga „živi“. No, u klubu znamo da sportaši moraju jednom završiti svoju karijeru. A tada također moraju biti posvećeni cilju, biti uspješni u životu poslije sporta. To ih također moramo naučiti. I zato je Mladost tako dobar klub.