Sa svojim solinskim imenjakom, Juricom Gizdićem znam ponekad raspravljati o prošlosti, statistikama, zabilješkama, uspjesima, medaljama. Da, to je čovjek koji je napisao, unutar opusa od sveukupno 60-ak knjiga sa sportskom tematikom, još i 4 knjige od kapitalne važnosti za hrvatski sport, pobrojao je naime baš sve hrvatske olimpijce od 1900. do danas, skupio sve najvažnije podatke o njima. A nije to lako. Zbog nekih je doslovce hodao po grobljima, zbog drugih je telefonom budio ljude po Amerikama…

No, uhvatili smo se ovih dana, inspirirani atletikom u Beogradu, istjerati činjenicu koju su Sportske novosti, čini nam se, krivo objavile. U odličnom tekstu - najavi EP u Beogradu su pobrojali sve hrvatske atletske dvoranske medalje, pa tako i broncu Antuna Levara iz 1967. Levar je, inače, bio Mladostaš, no ni ta činjenica mu nije bila dovoljna da na kraju ustanovimo da ipak - nije osvojio medalju na europskom prvenstvu. Na žalost, dakako. Prvo, europska su se prvenstva u dvorani počela održavati tek 1970., tako da je miting u Pragu 1967. zapravo neformalni ili neslužbeni skup europskih zemalja. Europska federacija ta natjecanja (ima ih nekoliko prije 1970.) vodi kao Europske dvoranske igre. Pošteno. Ipak, rezultat je rezultat, pa smo se malo bacili u istraživanje kako je Antun Levar dospio u Sportske novosti kao nositelj bronce s Igara 1967., u disciplini trčanja po dvorani štafetno jedan, pa 2, pa 3, pa 4 kruga. Zanimljiva disciplina, zar ne? Nekako me asocira na onu “Nitro atletiku” lagano.

Zanimljivo da se u arhivi Europske atletske federacije pojavljuje ime ZLATKA Levara, uz ostala 3 člana jugoslavenske štafete (Jovan Mušković, Ivica Karasi i Jože Međimurec), ali samo kao trećeplasiranih u kvalifikacijama na tim Igrama u Pragu, iza Poljaka i Zapadnih Nijemaca, koji su u finalu otrčali za zlato ispred Sovjetskog saveza, a brončani su bili Česi. Poljaci su u finalu ispustili palicu i odustali. Ništa, dakle, od bronce Antuna Levara, štafeta nije ni uhvatila finale tada. Morat ćemo, ipak, poslati tu informaciju u Sportske novosti, ali i u EA, da poprave Zlatka u Antuna, jer i najveći poznavatelj atletike u ovom okružju, Ljubiša Gajić kaže da je - Antun. Mi to znamo, jer i na našem webu, pod povijest kluba stoji ispravno.

Beograd smo nekako očekivali napeti, a zapravo su nam napetost stvorili hrvatski atletski čelnici, koji u silnoj navijačkoj želji kao da nisu znali procijeniti trenutačno stanje europske atletike i moć hrvatskih aduta u Beogradu. Bili su prepuni uvjerenja i svijet oko sebe su uvjeravali kako je sve spremno za napokon još jednu europsku dvoransku hrvatsku medalju. Onu prvu osvojio je Branko Zorko još 1992. u Genovi, a i onu drugu je osvojio Branko Zorko, 2 godine kasnije u Parizu. Ako vam matematika nije jača strana - to je bilo prije 23 godine! Imao sam sreću i čast biti na oba ta prvenstva, kad je sve izgledalo da je tek početak novog hrvatskog puta i niza medalja, ali eto - još nije došla neka treća…jer to su jedine 2 medalje s dvoranskih prvenstava za Hrvatsku od osamostaljenja! Bronca iz Genove i srebro iz Pariza na 1500 metara. Unatoč Blanki, koja je češće zaobilazila ta dvoranska okupljanja nego nastupala, ali je i nastupala, unatoč i zaista dobrim trkačima, bacačima i skakačima svih ovih godina. Neću se sad baviti sramotom koja se zove nepostojanje atletske dvorane u Hrvatskoj, jer, iskreno - a koga prozvati zbog toga?

No, tema je Beograd i EP. Slutim da je ozračje osvajanja medalje potaknula prvenstveno odlična Andrea Ivančević, svojim ulaskom u sezonu i na 60 i na 60 s preponama, pa balkanski naslov Ivana Horvata motkom, pa dobri rezultati kuglača, u konačnici i najbolje istrčanih dvoranskih 400 metara nakon osamostaljenja Hrvatske našega Matea Ružića, srebro Zvone Ivaškovića na Balkanijadi. Na kraju najbolje je svoj posao u Beogradu odradio Stipe Žunić, petim mjestom u finalu. Bio je u jednom trenutku i treći. Još dva sedma mjesta, ostatak ekipe na visini zadatka, uz žal što Mateo Ružić nije ponovio utrku iz Linza, to je zaključna ocjena EP u dvorani 2017. Važno je znati da je reprezentaciju od 7 članova najviše popunila baš HAAK Mladost. To nam je drago, to daje novi predznak trudu u klubu. Ako ste poslušali naše dečke, Zvonimira Ivaškovića i Matea Ružića neposredno nakon nastupa, znate da se već spremaju za sezonu na otvorenom, Mateo čak i za promjenu discipline, pa to pokazuje da su puni zanosa i želje da se dokazuju i dalje.

Trebat će im. Počinje sezona na otvorenom, sad se reprezentaciji priključuju Sandra Perković i Sara Kolak, vratit će se, zaliječiti ozljedu Andrea Ivančević, pojavit će se, siguran sam i Blanka Vlašić… e, to je onda prava hrvatska atletska moć. Držimo fige. London je u kolovozu…