Koliko god bio svjestan da je ovo web stranica jednog velikog i uspješnog atletskog kluba, koliko god sam htio u jednoj priči napisati poneku o Riju, o Hanžeku, o Mladosti, o Sandri... toliko me zapravo spoj Rio-Sandra podsjetio da su nam u Riju, svaka u svojem okružju i svaka na svojim Igrama, veselje, ali i dozu panike donijele dvije Sandre!

Sandra Perković i Sandra Paović.

O „našoj“ Sandri, bacačici diska, nepobjeđenoj cijele sezone, manje ili više smo kroz praćenje te sezone baš na ovom webu, ali i u hrvatskim i svjetskim medijima znali skoro pa sve. Onaj osjećaj koji sam imao sjedeći tamo negdje visoko gore, na novinarskim mjestima atletskog stadiona u Riju dok je Sandra s doslovce 2 ispravna hica (jednim večernjim i jednim prijepodnevnim) osvojila olimpijsko zlato, ipak je specifičan. Iz te, ptičje perspektive, jednostavno ne znate biste li vjerovali, gatali, prizivali duhove, križali se, molili, vikali, pljeskali, ne gledali... Sjećate se, prva 2 hica u kvalifikacijama Sandra je ubacila u zaštitnu mrežu. Sve je još bilo „začinjeno“ pljuskom, zbog kojega je program jedno vrijeme zaustavljen. Kasnije će sama reći da bi, kad bi se brojali pogoci u mrežu, bila uspješnija od Ronalda. No tada, nakon drugoga hica i mogućnosti da uopće ne uđe u finale, tada takve misli nije bilo ni u primisli. Gledam Edisa, tamo na tribini, glumi mirnoću jer mora, tu i tamo ipak se malo prošeće, ali i on bi, siguran sam, najradije iskočio iz kože. Poput mene. Dobro, ja sam na trećem hicu odlučio jednostavno ne gledati ju izravno, pa mi se pogled priljepio za TV ekran gdje sam vidio da je disk „promašio“ mrežu i – Sandra se plasirala u finale. Edis si taj luksuz nije smio dopustiti, da ne gleda. Čak dapače, prokletstvo onoga tko je planirao kvalifikacije navečer (po kiši), a finale iduće prijepodne (po užarenom suncu) vjerojatno je treneru prve atletičarke, ali i sportašice Hrvatske, smanjilo mogućnost prevelike analize „trećega hica“, a nametnulo logično razmišljanje kako joj posušiti tenisice, što prije ju presvući da se ne prehladi, požuriti u sobu da se proba normalno naspavati, što pojesti ujutro za doručak, kad točno krenuti ponovo na stadion...

Da bi mu i idućega jutra njegova draga priuštila ponovo dozu panike. I nama, novinarima na tribini. I vama, pred TV ekranima. Svima, osim kako kaže – sebi. Moram joj vjerovati kad kaže da je bila svjesna gdje griješi, moram vjerovati da je dobro promislila prije tog, trećeg, na kraju i jedinog ispravnog hica u finalu. I pobjedničkog. Kasnije će, opuštena, na pressici u Hrvatskoj kući još malo analizirati, objašnjavati detalje tog hica, uvjeravati nas, nevjernike, da je sve bilo pod kontrolom. Ako smo, slučajno, sumnjali. Ja nisam. Osim što sam i opet treći hitac odgledao na TV ekranu, a kolega Šalinović iz HINE odustao je od ustajanja i ostao sjediti. Pa neka netko kaže da čiribu-čiriba u sportu nema veze...

A tri tjedna kasnije u istom gradu, ali na Paraolimpijskim igrama, za stolnoteniskim stolovima, još jedna Sandra, Sandra Paović, diže nam paniku, gubi 9:2 u odlučujećem setu meča za medalju. No, baš kao i „naša“ Sandra, poslije meča nas uvjerava kako joj je baš taj rezultat bio pokazatelj da može pobjediti. I pobjedila je, došla skroz do finala, uzela zlato. Uvjerljivo. Dobro, kod Sandre Paović nije bilo dileme u finalu, barem.
Što to spaja dvije Sandre i Rio, osim tih slanja panike svima koji za njih navijaju? I jedna i druga bile su, u različitim situacijama, u žestokoj borbi za živu glavu. Obje su uspjele preživjeti, vratiti se sportu. I jedna i druga imale su vrhunske trenere, Paović Cegnara i sad Šikoronju, Perković Ivančića i sad Elkasevića. Obje su od njih naučile i pokupile najbolje. I jedna i druga skupile su naslove svjetskih, europskih i olimpijskih pobjednica pod istu kapu, obje su dakle uspjele napraviti najviše što se u sportu uopće napraviti može. I jedna i druga imaju niz nepobjedivosti, Paović 2,5 godine, s pobjedom u finalu Rija, Perković cijele sezone, zaključno s Hanžekom. I jednoj i drugoj zdravlje je, oporavak i trening prioritet, pa i ubuduće. Obje cijene ono što imaju privatno i u tome uživaju maksimalno koliko mogu.

Dvije velike, velike sportašice. Obje iz Hrvatske. Dvije Sandre!